emg home
RSS
Intelligence Unit

Intelligence Unit, Broj 000, 15. april 2011.

Kako pametno izabrati projekte?

Srpska delegacija je u oktobru prošle godine na godišnjoj skupštini Svetske banke i MMF-a izlobirala da se u novom ciklusu 2012-2015. okvirni program finansijske podrške sa prvobitnih 600 miliona poveća na 900 miliona dolara.

Od 2000. godine Srbija je otplatila Svetskoj banci oko 1,2 milijarde dolara kredita, dok je u istom periodu potpisala oko 800 miliona dolara novih kreditnih aranžmana. Time je Srbija, slobodno možemo reći, postala neto finansijer Svetske banke. Naravno, treba biti iskren pa reći da najveći broj tih novih projekata nije ni započeo (poput Koridora 10), te je stoga logično da se došlo u ovakvu situaciju da smo više platili starih nego što smo potpisali novih kredita. Nakon intervencija od strane Svetske banke, gde su se u jednom trenutku mogle čuti i pretnje da će neka sredstva biti blokirana ili povučena, projekti u Srbiji su se pomerili sa mrtve tačke.

Sa takvom početnom pozicijom, naša delegacija je u oktobru prošle godine bila na godišnjoj skupštini Svetske banke i MMF i lobirala da se u novom ciklusu od 2012-2015. godine ta „nepravda“ ispravi. Kako su procene da će Srbija u narednom periodu otplatiti još oko 900 miliona dolara, naša delegacija je izašla sa zahtevom da se okvirni program sa prvobitnih 600 miliona poveća na milijardu dolara. Prve reakcije su bile pozitivne i po svemu sudeći, verovatno će ta kvota biti povećana na bar 900 miliona dolara. I to je, mora se priznati, veliki uspeh. Jednostavno, ako već moramo da se zadužujemo za infrastrukturu, obrazovanje i slične projekte za koje nema dovoljno sredstava iz budžeta, neka to bar bude po povoljnijim uslovima. A ti uslovi su nekoliko puta povoljniji nego trenutno zaduživanje kod komercijalnih banaka.

Međutim, kao što to obično biva, svaki uspeh sa sobom nosi i određene rizike. Ti rizici su i ovog puta vezani za način upotrebe ovih sredstava u narednim godinama i to će biti centralna tema ovog teksta. Treba imati u vidu nekoliko stvari. Prvo, je broj i veličina projekata. Veliki broj projekata usitnio bi njihovu pojedinačnu vrednost. To dalje znači da će se značajna sredstva upotrebiti za konsultante koji će nas učiti šta da radimo sa tim parama (tu gotovo uvek ide u paketu sa ovakvim programima), a za samu realizaciju neće ostati bog zna šta. Na kraju, to bi značilo da se ništa sistemski i ključno neće promeniti tako malim projektima, jer se to obično svede na krpljenje rupa. Zato je naš prvi predlog tri do pet strateški važnih programa koji bi se finansirali iz ovih sredstava. Svaki program od 100-200 miliona i to su onda sredstva sa kojima može nešto da se promeni u sistemu.

Drugo, postavlja se pitanje da li sredstva treba da idu kroz budžet ili direktno u projekte. Na prvi mah bismo rekli, pa naravno da treba raditi na konkretnim projektima, a ne kredite koristiti za tekuću potrošnju. Međutim, država se u svakom slučaju zadužuje za tekuću budžetsku potrošnju i za finansiranje budžetskog deficita. Osnovni izvori tog zaduživanja su na žalost krediti kod domaćih banaka sa kratkom ročnošću (do pet godina) i kamatama od 5-7 odsto indeksirano u evrima. Pored cene koja se za to plaća, ovakav vid zaduživanja dovodi do istiskivanja privatnog sektora, jer banke radije finansiraju državu koja je manje rizična. Da paradoks bude još veći, zamislite sledeću situaciju. Država se zaduži kod komercijalnih banaka da bi finansirala budžetski deficit. To automatski znači manje kredita za privredu. Privreda vrši pritisak na državu jer usled krize dolazi do pada likvidnosti i rasta rizika poslovanja koji banke nisu spremne da finansiraju, ili su ti krediti jako skupi. Država onda koristi ta ista budžetska sredstva koja je prikupila putem skupih kredita da bi subvencionisala kamate banaka ili dala direktne subvencionisane kredite kroz Fond za razvoj i tako pomogla privredi da preživi.

Sa druge strane, zaduživanje putem dinarskih trezorskih zapisa koje opet kupuju uglavnom banke veoma je skupo, a uz to samo kratkoročno rešava problem. Ali to je cena održavanja budžetske likvidnosti, ali i cena principijelne politike države da ne povećava poreze u vreme krize (Srbija je jedna od retkih zemalja u regionu koja nije povećala PDV tokom krize).

Da bi se donekle izbegli ovakvi vidovi zaduženja, ili bar poboljšali njihovi uslovi, Svetska banka je u 2011. godini odobrila Srbiji 100 miliona dolara garancije za zaduženje kod banaka. To je rezultiralo kreditom od 400 miliona dolara za pokrivanje budžetskog deficita i vraćanje nepovoljnijih kredita. Taj kredit ima dužu ročnost, posebno duži period počeka u kome se plaćaju samo kamate, ali ne i glavnica. Iz svega gore iznetog, smatramo da deo sredstava iz budućeg programa sa Svetskom bankom treba iskoristiti da se nastave ovakvi programi. Bar po 100 miliona dolara godišnje, što će u krajnjoj instanci dovesti do nešto jeftinijeg zaduženja u narednim godinama.

Ako sada rezimiramo prethodne argumente, zaključak je da treba imati manji broj projekata, a deo sredstava upotrebiti za programe garancija za zaduženje. To će dovesti do lakše kontrole i efikasnijeg trošenja sredstava, većih efekata na reforme u strateškim sektorima i manjih troškova finansiranja u narednim godinama.

Sledeće pitanje koje se postavlja je koji su to prioritetni sektori koje treba finansirati. Prilikom odabira treba voditi računa pre svega o toma šta Svetska banka inače finansira u Srbiji i šire. Zatim, treba videti šta su potrebe države, gde su reforme najtanje, gde su potencijalni efekti najveći i konačno, šta je realno da se sprovede. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, predlažemo nekoliko mogućnosti.

Projekat podrške malim i srednjim preduzećima i regionalnom razvoju. Ovaj projekat bi mogao da ima dva potprojekta koje treba da budu formalno i suštinski povezani. Prvi bi bio usmeren na MSP sektor koji je ključan za razvoj naročito u tranzicionim ekonomijama. MSP značajno doprinose rastu BDP, izvoza, unose dinamičnost u privredu i povećanje konkurentnosti, s obzirom na to da je njihova mogućnost prilagođavanja promenama na tržištu velika. Glavni ciljevi bi bili: 1) podrška boljem pristupu finansiranja MSP, 2) razvoj znanja, veština i inovativnosti MSP, 3) podrška započinjanju posla, tj. finaniranje start-up programa.

Drugi potprojekat bio bi usmeren na fenomen neravnomernog regionalnog razvoja koji je prisutan u većini zemalja i izražava se kao odnos između razvijenih i nerazvijenih područja. Promene u društvu, privredi, demografiji, infrastrukturi i ekologiji u Srbiji, u periodu 2001-2010. godine bile su ubrzane, izazivajući veće regionalne razlike. Neravnomeran razvoj nije primetan samo kroz ekonomske pokazatelje (plate), već i kroz druge pokazatelje kao što su zaposlenost i životni standard. Glavni ciljevi ovog projekta treba da budu: 1) unapređenje regionalne konkurentnosti, 2) smanjenje regionalne disproporcije i siromaštva i 3) jačanje regionalnih i lokalnih institucija.


Bezbednost na putu je ozbiljan problem u Srbiji, i u odnosu na međunarodne standarde bezbednosne performanse saobraćaja na putevima su veoma niske, sa ishodom smrtnosti značajno višim nego u susednim zemljama. Putne mreže u Srbiji tradicionalno karakteriše nizak nivo bezbednosti zbog zastarelosti projektovanja puteva, loših uslova postojećih puteva i njihovog neodržavanja tokom dužeg vremenskog perioda. Glavni ciljevi ovog projekta bi bili: 1) poboljšanje putne infrastrukture, 2) unapređenje održavanja puteva i 3) sprovođenje principa „siguran put“.


Obrazovanje, nauka i inovacije. Inovacija, zasnovana na faktoru znanja i visoka tehnologija postaje sve važnija i čine osnovne elemente ekonomskog razvoja. Ekonomija zasnovana na znanju je jedan od glavnih prioriteta Strategije Evropa 2020. Srbiji je potrebno široko korišćenje znanja u svim aspektima njene ekonomije. Stopa ulaganja u istraživanje i razvoj, kao i u obrazovanje, je veoma niska i nedovoljna da zadovolji nacionalne potrebe. Takođe, nizak nivo inovativnih aktivnosti srpske privrede je ključna prepreka za ekonomski razvoj na savremenom međunarodnom tržištu. Glavni ciljevi su: 1) nastavak reforme obrazovanja, sa akcentom na učenje tokom čitavog života, 2) finansijska podrška tehnološkim i inovativnim preduzećima i 3) uspostavljanje partnerskih odnosa između naučnih istraživanja i privatnog sektora.


Energetska efikasnost. Poboljšanje energetske efikasnosti je jedan od glavnih ciljeva Strategije Evropa 2020. Srbija sa svoje strane bar deklarativno tvrdi da je ovo jedan od nacionalnih prioriteta. Suštinski, na ovom polju vrlo je malo učinjeno. Najbolji način da se smanji emitovanje gasova i efekat „staklene bašte“ je povećanje održivosti i sigurnosti snabdevanja energijom i smanjenjem troškova energije za domaćinstva i preduzeća. Neefikasna upotreba energije je najveći problem u Srbiji. Potrošnja primarne energije po BDP-u je znatno veća nego u Evropskoj uniji. Srbija ima veliki, nerealizovani potencijal za poboljšanje energetske efikasnosti pre svega u građevinskom sektoru. Glavni ciljevi su: 1) poboljšanje energetske efikasnosti (za 40%, do 2020. godine), posebno u građevinarstvu, 2) osnivanje Fonda koji bi se bavio finansiranjem projekata energetske efikasnosti.


Zaštita od poplava i navodnjavanja. U poslednjih 20 godina, srpski sektor voda je pretrpeo ozbiljne poteškoće, posebno zbog nedostatka sposobnosti da se obezbedi dovoljan nivo aktivnosti, kao i sredstva vezana za vodnu infrastrukturu. Uprkos činjenici da je došlo do nekih pomaka, infrastruktura kontrole od poplava pogoršala se do te mere da je njeno funkcionisanje dovedeno pod znak pitanja u većini slučajeva. Glavni ciljevi u ovoj oblasti su: 1) poboljšanje efikasnosti poljoprivredne proizvodnje kroz rehabilitaciju infrastrukture za navodnjavanje, 2) smanjenje rizika od štete od poplava.


Objavi:

Del.icio.us
Digg
My Web
Facebook
Newsvine

Unestite tekst komentara: