![](/data/Image/Ekonomist%20magazin/502-520/507/.thumb_DSC_2109.200x200.0075.jpg)
Ćuprija
04. februar 2010. | 10:19
“Prozor neće pasti!”. U redu, tu lekciju iz istorije naučili su, između ostalog i svi koji su gledali partizanski film “Bitka na Neretvi”. No, šta će biti sa Gazelom? E, na to pitanje nije baš lako odgovoriti. Zvaničnici, doduše, tvrde da je najvažniji most u Srbiji, kojim dnevno protutnji oko 165.0000 vozila, četiri puta više nego što je projektovano, potpuno siguran. Dakle, da ni on, poput Prozora, neće pasti.
Uprkos tome, nije malo ni onih koji poslednjih dana Gazelu zaobilaze u širokom luku. Čak i ako to znači veću potrošnju goriva, koje košta 1,1 evro po litru i približilo se istorijskom maksimumu, kada je cena sirove nafte bila oko 150 dolara po barelu. Razumljivo je što u ovom slučaju cena i nije toliko bitna, jer je, ipak, reč o stvarnom životu, a ne lekcijama iz istorije i scenama iz starog filma.
Ispostavilo se, da pored snega usred zime, putare u Srbiji može da iznenadi i pukotina na mostu, koji je sagrađen pre četiri decenije i od tada ni jednom nije rekonstruisan.
Značaja Gazele, doduše, bili su svesni i oni čiji bi to zadatak trebalo da bude. Da nije tako ne bi sigurno još pre tri godine za rekonstrukciju mosta tražili kredit od Evropske investicione banke (EIB) i Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Iako je kredit odobren, srpske vlasti nisu ga još iskoristile, pa samim tim ni Gazela nije rekonstruisana. Zato sada navrat-nanos mora da se zakrpi pukotina, zbog koje se mnogim vozačima uvukao strah u kosti.
Možda će krpljenjem pukotine vlast uspeti pod tepih da gurne trenutni problem. Ostaje, međutim, nauk da svako odlaganje neizbežnog posla na kraju samo povećava ukupnu cenu, koja će kad-tad morati da se plati.
Konkretno, prava rekonstrukucija Gazele koštaće 58 miliona evra. Za 25 miliona evra, ili za 75 odsto više nego što bi taj posao koštao da je urađen pre tri godine, kada je država i tražila kredit za to.
Slavoljub Tubić, pomoćnik direktora javnog preduzeća Putevi Srbije izjavio je pre nekoliko dana na sednici skupštinskog Odbora za saobraćaj, da je do rasta cene došlo zato što su pregovori sa EBRD počeli 2004. Tada se stvarno procenjivalo da će za rekonstrukciju biti dovoljno 33 miliona evra. U 2008. je, međutim, po rečima Tubića, čelik poskupeo više nego duplo, a Gazela je propala još više.
Tačno. Čelik je poskupeo, most je gori nego što je bio. Pa nisu valjda u Vladi i Putevima Srbije očekivali da će se stanje popraviti? Zato bi neko morao da odgovara. Jer, ko ne plati na mostu, moraće da plati na ćupriji.
Ni tvrdnje pojedinih zvaničnika da je za sve kriva EBRD ne piju vodu. Ako je tačno da je jedan od uslova za povlačenje novca i početak rekonstrukcije mosta bilo iseljavanje nehigijenskog naselja Roma ispod mosta i njihov smeštaj u čvrste objekte, to se znalo još pre mnogo godina. Bilo je, dakle, dovoljno vremena i da se ispuni taj uslov. Ili da se kredit potraži na drugoj strani. A ne da se sada takva mogućnost najavljuje, jer to onda znači da je vlast bespotrebno nekoliko godina “bacila niz reku”.
Primer Gazele, nažalost, nije usamljen. Samo je pukotina na mostu najviše zabrinula ljude koji nemaju drugi način da pređu sa jedne na drugu obalu Save. Srbija, naime, godinama odugovlači sa povlačenjem nekih davno odobrenih kredita. Zbog toga je nedavno stiglo upozorenje da bi, ako brzo ne dostavi projekte i ne počne njihovu realizaciju, Srbija mogla ostati i bez nekih već odobrenih zajmova. Jednostavno, suština poruke je da bi za Srbiju bilo mnogo bolje da iskoristi već odobrene, umesto što traži nove kredite.
Apsurdnost svojevrsnog autizma vlasti povećava činjenica da novac od međunarodnih kreditora, pod mnogo povoljnijim uslovima od tržišnih, nije iskorišćen, a prevashodno je namenjen finansiranju infrastrukturnih projekata. Da su samo neki od njih realizovani, u 2009. pad bruto domaćeg proizvoda mogao je značajno da se ublaži. Na svakom od tih projekata mogle su da se angažuju i domaće firme. Njihovi radnici imali bi sigurne plate, a tim novcem je mogla da se poveća tražnja i za drugom domaćom robom.
Nije, međutim, sve tako crno. Ima i nečeg dobrog. Najvažnije je da ti krediti nisu uludo proćerdani. A postojala je velika šansa da se i to desi, jer je bilo predloga da se i u tunelima kroz Sićevačku i Grdeličku klisuru gradi autoput sa - zaustavnom trakom.
Pa šta? Zar je to gore od poteza menadžmenta javnog preduzeća Kolubara, koji je nedavno raspisao javni tender za nabavku kravata, kožnih novčanika i - rakije. I dok će neki morati da dodatno stegnu kaiš posle poskupljenja struje, u Kolubari su rešili da nabave nove. Za reprezentaciju.
I umesto da se pokriju ušima, u Kolubari su pokušali da se opravdaju, uz obrazloženje da su ove godine za reprezentaciju od EPS-a dobili manje nego lane. Ko zna, možda su zato rešili da nabave rakiju, da to lakše prebole. Većini građana, nažalost, ni rakija ne može da pomogne. A ako još voze preko Gazele rizikuju i velike novčane kazne. Za život nadležni kažu da ne moraju da se brinu.
Komentari (0)
Unesite tekst komentara: