Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio.

U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda.

Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio... Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta „izdajnička profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.

Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio... Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine...

Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao...

Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?

Iz autorskog teksta Radeta Šerbedžije povodom smrti kolege