Tužbe za genocid neće biti potrebne ukoliko budemo rešili probleme iz ratnog perioda koji su do njih doveli. Otvoreno pitanje demarkacije granice na Dunavu mogao bi rešavati Međunarodni sud pravde ili ad hok arbitraža, a različita viđenja statusa Kosova ne treba da budu prepreka jačanju bilateralnih odnosa - ističe predsednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, u ekskluzivnom razgovoru za Danas povodom susreta sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem u Opatiji.

Na početku, kakav je utisak srpski predsednik ostavio na vas i u kakvoj atmosferi je sve proteklo?

- Dojam s našeg prvog sastanka je odličan. Istina, susreli smo se i prije nego sam postao predsjednik, ali ovo je ipak sasvim drugačija prilika za upoznavanje. Riječ je o iznimno obrazovanoj osobi, političaru koji zna što hoće, uvažava sugovornika i, što je danas najvažnije, zna da se problemi mogu rješavati samo dobrom voljom i spremnošću na kompromise. Susret je prošao u vrlo prijateljskoj atmosferi i mislim da je otvorio put i našem težem dijelu druženja koja nas tek čekaju - traženju pravednih rješenja za nagomilane probleme, rješenja koja će biti na dobrobit obeju zemalja i naroda. Sigurno, o nekim pitanjima postoje razlike u mišljenjima, ali odgovorni političari moraju naći načina da se takva pitanja riješe.

Za javnost u obe zemlje, ovaj događaj je bio iznenadan. Kako je sve organizovano i zašto se do samog kraja držalo dalje od medija?

- Naš je susret i u domaćoj javnosti i u međunarodnoj zajednici bio dugo iščekivan, za njega je vladalo veliko zanimanje. Zbog osjetljivosti trenutka nismo ni s čim htjeli ugroziti njegovo održavanje i rezultat. Ipak, mediji su na vrijeme dobili obavijest o sastanku. Uostalom, vidjeli ste koliko je novinara bilo u Opatiji.

Šta podrazumeva najavljeno evropsko partnerstvo dve zemlje?

- Europsko partnerstvo podrazumijeva prije svega međusobnu podršku na putu u EU, bez obzira što će Hrvatska u EU ući nešto prije. Nadalje, to znači da će se sva otvorena pitanja između naših država rješavati na europskim načelima prava i pravde. Osim toga, mnogi interesi su nam zajednički. Društva nam imaju slične probleme i lakše ćemo ih rješavati razmjenom iskustava. Evo, suradnja policija i državnih odvjetništava, odnosno tužilaštava, najbolji su primjer. Kriminal ne poznaje granice. Zapravo, sramota je da kriminalci surađuju bolje od država i da tako dodatno ugrožavaju sigurnost građana u obje zemlje, pa i sigurnost samih država. Izlazak iz ekonomske krize će u obje zemlje biti lakši i brži ako se razvije trgovina i ekonomska suradnja, pa i ako se krene u zajedničke projekte prema trećim državama, i u infrastrukturne projekte koji su europskog značaja… Sigurno, Srbija će od skorog ulaska Hrvatske u EU profitirati, kao što će i Hrvatska profitirati ulaskom Srbije u Uniju. Dinamika je nešto različita, ali je cilj isti.

Predsednik Tadić i vi izneli ste stavove da je moguća vansudska nagodba umesto tužbi za genocid. Šta bi sada moglo da usledi?

- Tužbe su proizašle iz određenih problema, kao rezultat ratnih događanja. Kada se riješe problemi, otpasti će i potreba za tužbama. Zato je najvažnije riješiti probleme koji su uzrokovali tužbu.

Da li je na sastanku bilo reči o Kosovu? Da li ste se „složili da se ne slažete“?

- Nismo posebno govorili o Kosovu. Znano je da je Hrvatska priznala Kosovo i da tu postoji razlika u odnosu na politiku koju zagovara Srbija. Ali, nema nikakvog razloga da ta razlika bude zapreka jačanju bilateralnih odnosa između Hrvatske i Srbije.

Kakav je stav Hrvatske, i vaš lični, prema načinima za učešće Kosova u regionalnim inicijativama?

 

- Meni osobno, a i Hrvatskoj, važno je da regionalne inicijative krenu. Hrvatska je pozivom premijerke Kosor i premijera Pahora na susret u Sloveniji pokazala želju da se ojača regionalna suradnja. Ali, očito je pitanje Kosova još prevruće. Srbija sama procjenjuje kakva joj politika odgovara.

Problem povratka izbeglica opterećuje odnose dve zemlje. Ima li Hrvatska plan za ubrzanje tog procesa i u kojim rokovima će ga sprovesti?

- Nema nikakvih dilema o tome da Hrvatska želi što prije riješiti pitanje izbjeglica. Pretpostavka je da se konačno i nedvojbeno utvrdi tko ima status izbjeglice i tko se želi vratiti. Zapravo, pravo na povratak i na svoju imovinu ima svatko, bez obzira u kojem je statusu. Ali, status izbjeglice je specifičan i zato treba utvrditi tko ga ima. To nije problem, potrebna je samo dobra volja da se to učini, i to u kratkom roku, vrlo skoro. Ne vidim zapreke da se praktično odmah počne s povratkom ljudi koji se žele vratiti u svoje domove.

Da li ste razgovarali o problemu demarkacije međudržavne granice i ima li naznaka za rešenje?

- Da, pitanje granice na Dunavu je jedno od otvorenih pitanja. Dva su moguća kriterija razgraničenja. Osobno, smatram da, ako se države ne mogu dogovoriti koji će kriterij primijeniti, odmah predmet treba iznijeti pred Međunarodni sud pravde ili pred ad hok arbitražu. Odgađanje rješavanja problema kontraproduktivno je i samo jača napetosti. Ali, dok granica nije točno utvrđena, a i nakon toga, građanima s jedne i druge strane granice treba omogućiti da bez smetnji koriste svoju imovinu, da komuniciraju, da granicu nemaju kao mjesto razdvajanja, nego kao mjesto spajanja. Trgovanje, druženje, kulturna i svaka druga suradnja važne su komponente rješavanja spornih pitanja.